Ponajviše ovih pjesama, premda ne i sve, pročitane su na večeri arkadijske, zavičajne i prirodoljubne poezije 8. rujna u kavani 'Zeppelin': ovdje je više pjesama ne bi li se za poneke autore dobio bolji uvid u njihov rad. Sama je večer priređena zbog sve veće zapuštenosti poezije i zbog njenoga sve rjeđeg javnog života. Podršku ovom zbivanju dala je i daruvarska mladež: tako su Kristina Zjakić, Julija Brovkina i Dino Purić čitali poeziju nenazočnih pjesnikinja i pjesnika.

Stoga ovom poezijom i dalje pokušavamo potaknuti na čitanje i pisanje poezije uopće, a napose na njeno bolje razumijevanje.

Dani su i mali osvrti na neke životne karakteristike pjesnika ili njihove poezije, ili su pak to oni (gdje nije navedeno drugo ime) napisali, a na autora ovih redaka podsjeća zvjezdica (*) na kraju.

Naposljetku treba kazati i ovo: rado ćemo pročitati i vašu poeziju: šaljite je e-mailom, osobno ili poštom; ono što budemo smatrali vrijednim objavljivanja, naći će svoje mjesto na ovim stranicama. Također ćemo se, ako nam to vrijeme i okolnosti budu dopuštale, osvrnuti na neke od redaka, ako nam se učini da su vaši napori vrijedni poticaja, ili čak – hvalevrijedni.

Damir Horvat Zacskai

ROMANA ŽUKINA, PROF. 
Dva mala osvrta na dvoje daruvarskih pjesnika

Krešimir Prević

U svojoj poeziji pjeva općepoznatim preokupacijama suvremenog čovjeka. U pjesmi Blago samotnjaka biće pjesnika osuđeno je na samoću i lutanje zbog prevelike osjećajnosti koja nije u suglasju s ostalima. On ipak zna da postoji netko sličan njemu i traži ga u tami ispunjenoj patnjom i neznancima.
Pejzažna minijatura O noći otkriva nam pjesnikovu ljubav prema prirodi. Osjećaji u pjesmi u gradaciji su, sve do ushićenja i nagovještaja erotske ljubavi.
Refleksivna pjesma Za mnom ili za tobom nagovještava strah pjesničkog Ja od smrti, ali i spas u njoj, a ista tema opjevana je u pjesmi Gola strepnja. I motivi vjernosti «koja je tu stijena», život s voljenom osobom, sjećanje na mladost, predstavljaju gospodina Krešimira Previća kao pjesnika intimnih preokupacija.
U ovoj poeziji ostaje nedorečeno, i valjda nama prepušteno da osjetimo, hoće li čovjek ostati izgubljen u prostoru i vremenu, ostati sam i nevoljen, ili će pobijediti optimizam i «čovjek će se čovjeku vratiti» na neki «dan Gospodnji».

Nada Ocvirk Šmit

Ona je pjesnikinja pejzaža s osjećajem za boju, oblik, miris, opip, zvuk ...Ukratko – sva joj čula trepere i ukazuju na osobu koja zna uživati u trenutku jer u njen tren stane toliko toga: i galeb, i rosa, i tišina, i zvon i sunce ... Osnovni pjesnički doživljaj je oduševljenje životom. Čak i kad je prisutan motiv smrti, pobjeđuje svjetlost i nada u povratak i susret s dragim nam osobama koje više nisu s nama. I kad napušta voljena mjesta i ljude, veseli se onome što je sad, čemu se i vraća. Uvijek pronaći razlog za sreću – to je umijeće kvalitetnog življenja i poruka ove poezije. Motivi grada Daruvara razotkrivaju nam pjesnikinju/zaljubljenicu u rodni grad, a pjesma Snjegović dušu i djetinju razigranost kakva se skriva u svima nama, samo je često zanemarimo ili skrivamo.

NADA OCVIRK ŠMIT

DREVNE AQUAE BALISSAE

U udobnom
naslonjaču
obavijena
zvucima
marimbe
sanjam …
Kroz
Plavičastu maglu
Toplih izvora
Vidim nimfe
I gracioznu
Božicu Dijanu
Kako bdije
Uz velike terme
A u sjeni karijatida
Odmara se bog Silvano.
Iz pravca Siscije
Rimskom cestom
Tutnje koraci
Legije.
Ugledah ih
U blještavilu
Oklopa
Kako se
Kotrljaju
Prema kotlini.
I oni
Ugledaše grad.
Osokoljeni
Jurnu prema arkadama.
U dubokoj
Hladovini arkada
Već ih čekaju
Mlade robinje
Koje poput boginja
Nečujno klize
Mramornim atrijima
S pladnjem
Svježeg voća
U rukama.
Na ulazu
U grad
Skidaju
Blještave oklope
Odlažu koplja
Prinose žrtvu
Bogu Silvanu
I nestaju
U toplom
Zagrljaju
Ljekovite vode.

JESEN

Jutro je.
Zrak
Umiven rosom
Diše
Mirisom
Zrelog voća
Zadnjom snagom
Struje
Sokovi
Na izmaku života,
Bude posljednje nade,
Njedra
Puna ljubavi
Vriju
Poput grimiznog mošta,
Pucaju
Poput zrele
Žute kruške
I gase se
U naručju
Svjetlećih zvijezda.

PLATANE

Uspravni
Stasiti
Jablani
Kao
Stražari
Stoje
I čuvaju
Golu i samu
Platanu.
Na golo se
Stablo
Popeo bršljan.
Zelenim listovima
Obmanjuje
I pije
Život
Usamljene
Platane.

*

Obojila je
Jesen
Široku krošnju
Platane
Duginim bojama.
Na škrtom suncu
Svjetluca
Šuštava haljina,
A vjetar
Tužno
Pleše
Kroz
Suho lišće.
Samo crne vrane
Radosno grakću
Nad umirućim
Životom.

POLKA

Na rosnoj obali
među zagrljenim
oblutcima
snivaju
napuštene školjke.
I dok sunce
šeće
orošenim vinogradima
na pučini plutaju
ribarice.
U izmaglici
odmara se
tišina.
A onda sve
oživi.
Zazvone zvona,
zapjevaju cvrčci,
na pučini
zabruje motori.
A sunce zapleše
kroz
zagrljene oblutke
i
namreškanu
pučinu
(zapleše)
prpošnu
polku.

SNJEGOVIĆ

Snješko Bjelić
strog
i
mrk
vrijedno
crna puceta broji!
I s plavim
šeširom
i
starom
metlom
kao
prometnik
stoji.
Smješka se
i
tiho moli ...
Zakrpajte
brzo
moj kaput
bijeli,
jer
sunce
iglu nema:
para ga
čak
i kad
drijema.

KREŠIMIR PREVIĆ

BLAGO SAMOTNJAKA

Što ono tamo sja, a nije zvijezda?
Što znači bat koraka u noći tuste tišne?
Kome se šuljaju ... kome žure, ti koraci?!
Nose li sreću ili tugu žalosnih vrba?
Blistaju li zbog njih oči, cakle li se suze?
Taj sjaj, taj korak, žudnja srca samotnoga.
Što noć šapuće vjetru i crnim sjenama cesta?
Zbog čega bjesne te tihe oluje ...
I zašto se povila vrba k zemlji, zašto plaču?
Koje to dijete plače, moli za milost bezdušnike!?
Zašto kasnom jeseni ruže nemaju isti miris svježine?
I koga to ljuti mraz kažnjava bjelinom – kojeg neznanca?
Zašto se skriva ... Zbog kakve krivice? Leptiri nisu krivi!
A zvijezde tihe, bar druže se gorskim vijencem;
Samo čovjek u samoći traži topli sjaj zenice oka
I tihi šapat vjetra – jedino bogatstvo samotnjaka!

O NOĆI

Krasno je
Divim se
O noći!
Nebom se
Zvijezde posule
O noći!
Mjesec je
Tiho plovio
O noći!
Cvrčci su
Svirali violine
O noći!
Zemlja je sva pjevala:
O slobodi!
O noći!
Tiho sam joj
Tiho prilazio
O noći!

ZA MNOM ILI ZA TOBOM?

Od kako znam za sebe,
za svijet, razumijevam
predaleke nebeske daljine
koje zacijelo nikada neću
dostići – da ih upoznam.
Očekujem da će bljesnuti
više od vatre ljutih oblaka,
vatra koja će me odvesti
u naručaj njene sjajnosti
i milosrđu preko onih
lijepih, bijelih oblaka;
da umom dotaknem tu
granicu nade i vjere
koja vječnošću navješćuje
kao svoj spas – plavetnila
hladan srebrn sjaj;
carstvo bezbroj samotnica
što tuguju: za mnom ili za tobom?

BESKONAČNOST

Prozirnost
svemirskog prostranstva,
njegova vječna beskonačnost,
epitafi njegovih golotinja ...
zvijezda, mjeseca, sunca –
izgubljenih u vremenu i prostoru
prenapunjenom hladnoćom tišine
koje uz sav taj strah i zebnju
ljudskosti oduzimaju svaku nadu
da će svanuti jutro, dan Gospodnji,
i obznaniti radosnu vijest:
"Po proljeću i snijegu u vatri"
stvorene su nove ideje koje
probijaju zemljani plašt,
koru okorjelu bezočnošću:
čovjek se čovjeku vraća!

GOLA STREPNJA

Sve je pusto prazno
dugo je već tako
duša mi odlazi
tijelo ostaje izgubljeno
snage na izmaku
mrak je
nada mnom strepnja bdi
dok ptice najavljuju zoru
budi me strah i bojim se
što donosi dan
Pogled mi kroz okno života luta
hoće se negdje zaustaviti
traži detalj višnjeva cvijeta
pokušava ali bježi u širine
neizvjesnosti gdje se vidi samo
gola strepnja – gdje samo tišina čeka

ŠUTNJA

Kad mi gledaš bore na licu,
zar ne razumiješ da su one
samo nepobitnost življenja
s tobom u vremenu i prostoru.

Koje na sve ono doživljeno,
preživljeno, govore i ukazuju
na vjernost, koja je tu stijena -
postojanost o kojoj se pjeva.

I ta šutnja što ne zna prestati
pričati o nama, u plamičku očiju
nenadanog susreta – nešto poznato:
pucketanje vatre sobnog kamina.

I šuti nijemo ta stolica stara,
ostavlja nam mir njezin i šaputanja
kako je bilo nekad, dok smo mladi bili,
dok još nismo ni željeti znali.

I nemoj govoriti kao ni ja ...
pusti da nam se konačno dogodi zov srca,
da nam zacijele slomljena krila mladosti,
jer ona prošla je, i nema smisla prisjećati se!

Terezija Marton više, kako sama kaže, ne piše poeziju. Pjesme su joj objavljene u zbirci 'Osmijeh nakon suza'. Iz njene poezije doista izbija prirodoljubivost i zavičajnost, naglašena lijepim, premda jednostavnim, smislom za ritam i srok. Sve ovo, uz opet spomenutu jednostavnost, čini njenu poeziju ljupkom i pitkom.*

TEREZIJA MARTON

VOLIM

Volim život, našu kotlinu
I u njoj sve dobre ljude.
Volim kad rosom okupane
Livade cvjetne se bude.

Volim kad zlatno sunce
Grli se s njivama plodnim
A vrijedne pčele zuje
Po voćnjacima rodnim.

I kišne oblake volim
Kad žednu zemlju poje
I zvijezde što noćno nebo
Srebrnim sjajem boje.

Volim da susjeda sretnem,
Dobar mu dan zaželim,
Da prijatelje imam
Sa njima radost dijelim.

Al ponajveća radost
U meni uvijek se budi
Kad vidim sretna lica
I kada vole se LJUDI!

PLANINA ZOVE

Dok joj sunce ljubi vrhove
Planina u njedra svoja zove

I kada šareni plašt odjene
Zove u svojih stabala sjene.

Zove dok nosi bijele skute
I kad se po njoj jaglaci žute.

Ona u svoje okrilje prima
Svakog tko za nju ljubavi ima!

PLANINARSKA (NA VRANJEVINI)

Preko strme stijene potočić krivuda
A onda hitro u slap se pretvara …
Krajičkom oka sunce ga promatra
Pa zajedno sa njim divnu dugu stvara.

A gora ječi od cvrkuta ptica,
Zeleno lišće povjetarac njiše,
S grane na granu vjeverica skače,
A mirisom jela krajolik odiše.

Potom zlatno sunce za oblake zađe
I dugine boje nestadoše smjesta
Cijela je šuma začas utihnula
Pa i vjeverica u gustišu nesta.

Kad mi se ljepote naužila duša
Krenula sam dalje na šumsku čistinu,
Odakle mi pogled odluta daleko,
Gdje ugledah našu čarobnu kotlinu.

Tad već slatki umor obuze mi tijelo,
Pa korakom sporim napustih planinu.
Odlučna da sutra – čim sunce izađe –
Dođem upijati tu istu milinu!

VOLJENOM DARUVARU

Toplice iz rimskog doba,
Izvori ljekovite vode,
Kroz centar riječica teče
Po obroncima vinogradi rode.

Ma s koje mu prilaziš strane,
U noći ili po danu,
Smještena u kotlini,
Vidiš ga kao na dlanu.

Svako stoljetno stablo
U lijepom parku čuva
Generacija mnogih
Nježna šaputanja prva.

Tko želi u lov poći,
U šumu, na planinu,
Može na Petrov vrh
Il bližu Vranjevinu.

Gdje oblak visove grli,
Tu duša ćuti toplinu,
Pogledom milujuć cijelu
Čarobnu našu dolinu.

Je li još kojem gradu
Priroda dala na dar
Toliko mnogo ljepota
Koliko ima Daruvar?!

Dragutin Pavičić rođen je u Pakracu, 1. 4. 1958. g. Zaposlen je u daruvarskom "Darkomu", a stihove piše i objavljuje od svoje petnaeste godine: od rane ga mladosti također privlači medijska djelatnost, te stječe obilno iskustvo radeći kao voditelj programa za mlade. Djelatan je član "Aquae Balissae 91,5" - udruge daruvarskih pjesnika, te Matice Hrvatske u Daruvaru. Pjesme su mu nagrađivane i objavljivane u zbornicima ("Noć od pjene I. i II." "Osmjeh poslije suza" itd.) Pavičić ispituje, promatra, želi vrednovati stvarnost oko sebe: i tu je njegova snaga najjača, dok s nepatvorenom naivnošću pokušava raspolagati svojim doživljajem svijeta i svojim odnosom prema njemu… svojim pozornim snatrenjem, polako i sporo, ali neupitno sigurno stiže do željenoga cilja svoga stihotvorstva: jasnog priznanja nemoći kojoj zapravo moramo zahvaliti poticajnost i nadahnuće, jer je taj osjećaj najjače sredstvo koje nas pobuđuje na otpor, na potragu za smislom i na pustolovinu duha, pa time i pustolovinu poezije.*

DRAGUTIN PAVIČIĆ

KAO ZVIJEZDA

Ponekad
Samo samoći
Ostajem prepušten
Tugama, sasvim ljudskim
Zarobljen
Sred pustoši

A nisam li
Nešto više dao
No primio?
Ili sam druge obdarivao
Svojom usamljenosti?

Kao zvijezda na nebu:
Ona drugima sja
A nju nitko ne obasjava.
Sjaji i oplemenjuje
Nečije želje uozbiljuje,
A tako sama je.

Tek je obasjava
Odraz svjetlosnih godina
Kojima je od drugih udaljena.
Sam Bog zna
Da sama sebi nije dovoljna

Sve zvijezde nebo su
Jedna je ništavna
Na me podsjeća.
No nisam zvijezda

Sred pustoši
Travka sam, puna nemira
S visoka gleda
Na vjetar što je povija

BIJELA BREZA

Breza mi šumi, ispod prozora.
I kada sve ušuti, kad mirno je,
Breza žamori, šapće, šali se ...

Bijela breza. Zamisli,
Tu, ispod našeg prozora,
Drvo je s ruskih stepa,
Iz hladnih krajeva ...

Kao da govori glasovima
Jesenjina, Dostojevskog, Puškina,
Dok sve mirno je, a ona
Šumi hladom,
Ispred prozora.
Zamisli da slika je

I da govori nam kad zašute svi
Kada bez glasa ostanemo i mi ...
A ona se oglasi pjesmama Jesenjina, Puškina,
Gogoljevim pričama, zvucima
Musorskog i Rahmanjinova.

Bijela breza, zelena s proljeća,
Donešena vjetrima sjevera
Tko zna kad - sjemenom, s dalekih
Ruskih stepa rubova, iz zima ruskih
U naša slavonska proljeća!

Al u mojoj sobi samo slika je
Perivoja breza od neznanog slikara
Iz nekog minulog stoljeća.
I visi na zidu, pored prozora.

HRAST USRED PUSTOPOLJINE

Kao usamljeni hrast
Sred pustopoljine,
Ponekad osjećam se tako.

A on, na sebe prima
Gromove
I utočište od kiše
Ispod krošnje široke
Ponudi prolazmniku, ili rataru
Zatečenom sred oluje.

Ponekad osjećam se tako.
Ali hrast
Drvo je jako, i odolijeva.
A mene savija i manji povjetarac.

Dok tako sam stojim
Sred pustopoljine, poželim

Da i meni netko
Ispod krošnje
Priđe, zakloni se,
Utočište potraži
Od kiša i grmljavine.

Poezija Marije Marine Pavičić ne pati od emfazičnosti, premda se nameće svojom višeslojnošću, jer joj amplituda seže od skrušenosti do gordosti (od godina maštom ispunjenih/ nevinost samo mjesec ima): no upućenome se štiocu nikad ne nameće svojom naizglednom ekvivokacijom. Njena deskriptivnost, koja je naizgled plošna i denotativna, čeka kraj retka, ili slijeda čuvstva, ogoljenog do one razine na kojoj se i smjelo i samozatajno vraća samome svom biću kao žarištu svega Brownova gibanja ljudske - i muške i ženske duše, te opet duše kao najosmotrenije slike čovjeka pred zagonetkom nijemosti dvaju bliskih ljudi.*

MARIJA MARINA PAVIČIĆ

KAD UTIHNE VJETAR I ZASPU VALOVI

Kad utihne vjetar u krošnjama
I zaspu vali na morima
Oćutjet ćeš tišinu u skrovištima
I beskrajnu prazninu u tijelima

Znat ćeš da je sve bila šala
Tek jedna doba života

Kad vani sve se smiri
Osim mirisa lipa oko prozora
Mislit ćeš kako si volio
Kao kazaljke istog sata
Jer jedna drugu neumorno sustiže

Mislit ćeš da si volio
Kao neugođene strune glazbala
Kao u loše napisanoj pjesmi

Kad utihne vjetar u krošnjama
Zaspu valovi na morima
Oćutjet ćeš tišinu u skrovištima
I beskrajnu prazninu u tijelima

DOĐI I OSTANI

Dođi ...

Trčat ćemo
ostavljati za sobom
stope meke u travi.

Slušat si srca
u odjeku podnevnih zvona.
Dođi ...

Čut ćemo pjev ptica
i oprat ćemo oči
u njihovu veselju.

Tvoj osmijeh
bit će topliji
i riječi će se rasprsnut
prije no zvuci sazriju.

Dođi i ostani.
Pokloni mi
godine koje dolaze.

NEVINOST SAMO MJESEC IMA

Od godina maštom ispunjenih
nevinost samo mjesec ima.

Pravo si imao
kazujući da su odrasli tužni,
jer više ne mogu
i ne znaju voljeti ...

Dušu su potrošili u ispraznosti.
Tko je nama uzeo našu?

Čekam pod zvijezdama
bolje, nadolazeće godine.
Korak naprijed, natrag dva.
Za mnom se vuče bezglavo vrijeme,
čupa me iz tijela i guši vrisak.

Sama ...
Pred svijetom
i nabreklim nebom što ne da
plaveti raskrilit se u vedrinu.
Sama ...
Dok mi vrijeme
licem svjedoči.

Od godina maštom ispunjenih
samo mjesec nevinost ima.

VEČERAS

Večeras nebom
Putuje pjesma
Putuje priča bez kraja.
Slušaj …
Čuješ li kako zbor breza šumi
U zagrljaju bijelih oblaka
I nedostižnih visina?
Vidiš li …
Nevidljivim kistom
Nepoznati slikar
Nanosi lišće
I prepušta ga suludom vjetru
Poludjelom od plača.
Na planinama niču zelena polja
I rađaju se zrela jutra.
I svaki potez kista
Na stepenicama bez kraja
Korak je i put do beskraja.
Večeras nebom
Putuje bajka
Putuje slika
Još nenaslikana.
Večeras nebom
Putuje pjesma
Još neispjevana.

KAREL BLÁHA

Mostovi na Ilovi i Toplici Mosty na Ilově a Toplici
Gdje skelar i čamdžija brojahu hrastu god Kde vorař a loďkař sčítali letokruhy dubu 
i nekad bile šume pune žira, a kde byly lesy plné žaludu
tu stoji most – čvrsta hrastovina, teď stojí most – pevná dubovina,
ondje čelični luk ili kameni svod, támhle ocelový oblouk či kamenný luk, 
ostaci starog mlina. zbytky starého mlýna.
Toplica u korijen vrba uronjena, Vnořená Toplice do kořenů vrb
u ilovaču kao i Ilova, znamen njena imena, do jílu jako Ilova, znamení toho jména,
kroz pličak teče, dubinu vira. mělčinou teče a tam, kde je hluboký vír.
Oduvijek tu, na nekoj granici, Od nepaměti je tu, na jakési hranici, 
nikad ničija, samo svoja, samo naša, nepatří nikomu, jen svá je, naše je jen,
željna vode, željna mira. prahne jen po vodě, snem jejím je jen ticho a smír.
Ima rijeka obale Po obou stranách jsou dlouhé břehy, 
ali put ipak prijeko vodi cesta však od jednoho k druhému vede
i svak dobrodošao preko mosta hodi. a v dobrém přes mosty každý snadno přejde.
S mostova su najširi vidici S mostů je nejlépe vidět všechny barvy duhy
a ljudi, rijeke i mostovi vjerni suputnici. a lidé, řeky a mosty věrnými jsou druhy.

Bez odgovora Bez odpovědi

Nezaboravni odu dani. U suton smire se oluje. Nezapomenutelné prchly dny, bouře se k večeru ztiší. 
Zašto? Zašto? Pitanja pljušte na sve strane Proč? Proč? Otázky se sypou ze stran všech
kad skupi se sve iz prelivene čaše když se toho už mnoho přelilo z plné sklenky
i što bje daleko sada tu je. a už tu je co nám přišlo z dálky.
U nekom domu dogori vatra. I sat stane. V domě dohoří oheň. I přestanou ťukat hodinky.
Sruši se čovjeku čitavo nebo. Komusi nebe celé se najednou zřítí.
Tamo opet svatovi, kirvaj, rođenje sina. Támhle je zas veselka, pouť, slaví se narození syna.
I sve se izmiješalo. Živi se život Lijepe naše. Ve všehochuti v Krásné naší žijeme a budeme žíti.
Ali gdje ima vatre, tu ima i dima Ale kde je oheň i kouř je tam.
i zalud netko odgovore na sve traži. A marně jedinec odpověď ke všemu hledá.
Zvrk se vrti, svak svoga vranca jašit znade Káča se točí, každý dobře řídí vraníka jen sám
a odgovora pravog malokada ima. a odpověď pravdivou témeř nikdo už nedá.
Najčešće je već kasno za upite uz sve jade Nejčastěji je už pozdě pádné odpovědi zváti
jer i najvažnije pitanje već ne važi. něboť ani nejdůležitější otázka už neplatí.

* * *

Karel (Karlo) Bláha je rođen 14. svibnja 1941. u Dežanovcu kraj Daruvara. Nakon završene gimnazije u Daruvaru i Pedagoške akademije u Pakracu radio je kao novinar u Daruvaru sve do umirovljenja. Izdane su mu tri zbirke pjesama na češkom jeziku i jedna zbirka pripovijedaka. Pisao je pjesme i prozu na hrvatskom jeziku. Bio je urednik Studnice, literarnog priloga daruvarskog češkog tjednika Jednota, i utemeljitelj je i prvi izvršni urednik Vrela, glasila Ogranka Matice hrvatske u Daruvaru. 1992. g. postao je članom Društva hrvatskih književnika.

DAMIR HORVAT ZACSKAI

ŠETNJA DOMOVINOM

Vodi me zorom k rijeci što se budi
drhtavim krugom tajanstvenog vala,
kroz trsku pletenu sunčanom vrpcom,
šarom maglena traka ustreptala ...

Vodi me gdje se lopoč njiše,
gdje linjak se zlatni ljeska u šašu,
gdje bodro brode šarani i štuke,
vodi me vodom kroz lijepu našu.

Povedi me gdje smuđ pod vrbom snubi,
gdje pastrva oholo skače brzakom ...
gdje lijeni som drijema i trbuh mu bubri,
dok pohlepni bolen svjetluca zrakom.

Vodi me podoljem bistrih rijeka,
vrletnim stazama čarobna krša
i mahovinom ispod gustih smreka
i livadom gdje pčela pelud kuša.

I pješčanim žalom, hridima skritim,
gdje more modro snatri plavim
dok maslina zri sokom plemenitim
i maestral je ljubi šaptom davnim ...

Gdje gora opasana steznikom bijelim,
ko gorda djeva prije svečana plesa,
taži se tašta pod suncem vrelim,
mirisom ružmarina i dahom vrijesa ...

Vodi me Hrvatskom, nek zaiskri oko,
nek zakuca srce brže s tog otajstva,
da prožme mi cijela duboko, duboko,
dušu ljubavlju s dostojanstva.

POVRATAK JANKA MAJCI IZ DARUVARSKOG VINOGORJA

Sunce zašlo a mjesec izašo,
Noćca crna krovove sakrila,
A pred jednim sve Jankova majka
Naviruje nećel' vidjet sina.

Još se jučer majci najavio
Na put da će pa će je obići,
Al ga nema ni danju ni noću,
Niti zove nit se na mobitel javlja.

Skoro zora svanjivati stala
Kad je Janko čio naišao:
Kako se je vinom nakitio
Nije Janka prepoznala majka!

Kad je majka raspoznala Janka,
Tad se križa i tiho besjedi:
'E moj sinko loš ti je to pos'o
Javljat majci da te jadna čeka,

A srce te moje tako dugo snilo …
Al je srcu majke drago što te vidi
Živa zdrava, cijela i vesela:
Sve ti prašta, na volju ti bilo!'

Janko majci odmah odgovara:
'Nisam majko ja pogleda bistra,
Nit sam nešto presigurna hoda,
Niti misli jasno razabirem …

Ali jedno zasigurno znadem:
Draga me je moja ostavila,
Bilam' rada ne imala hlada,
I drugoga sada među njedra prima.

Tako tužan prolazih Hrvatskom:
Srcu mladom lakom' bilo nije,
Kad ugledah mnoštvo milih ljudi
Gdje me zovu da stanem i svratim.

Uz pozdrav me nutkat stali svime:
Po izboru vina sve s osmijehom nude,
Gostoprimstvom razgalili srce
Pa prihvatih da se na mene ne srde.

Slave nešto štos' Vinodar zove,
Daruvarsko vinogorje kazali su to je,
Pa se ondje lijepo zabavljaju
Sve kušajuć vina od jutra do zore.

Zato popih prvo što mi dali
Da utopim tugu od nevjere,
Kazivahu da nije falinga
Napiti se daruvarskoga rizlinga.

Al mi nije majko toga dosta bilo,
Zato uzeh malo sauvignona,
Pa da mi se srce rastreperi,
Da odolim jadu i gorkoj nevjeri.

Kad oćutih radost s toga vinca,
A tuga me malo mimoišla,
Ja ugledah na stolu traminca,
Pa se krijepih pomalo i njime.

Prihvatih se mrsa laganoga,
Tog janjeta od godine dana,
Pa i njega zalih tad s malo terana,
Ne bil lakše došao do daha.

Tugu svoju tad sam natkrilio,
Lako tebi tad sam odhodio.
Sad me spremaj u postelje meke,
Da do jutra budem od koristi neke,

Pa da spavam dok se sunce vine,
Onda liječim s malo graševine,
I da idem vedar među ljude,
pa što bit će, neka dalje bude!'

Damir Horvat Zacskai rođen je 9. 2. 1956. Piše poeziju i prozu, bavi se novinarstvom, prevodi i lektorira. Objavio je knjigu pjesama „Razdjeli“ te pripremio i objavio misli hrvatskih književnika i političara s kraja 19. i početka 20. stoljeća: „Hrvatske mudrosnice“ i „Hrvatske krijesnice“.*